Super. Interesantno je koliko neka mjesta inspirišu, koliko se postaje bolji, poetičniji. Na takvim mjestima i ako je dobro doba godine (jesen-zima-ponešto od proljeća) ili ako je dobro doba dana, onda su dobre boje, nema izgorelih djelova, čvršće su kompozicije, nema potrebe za breketingom. Zarazi se čovjek lako. Ova Neonkina zadnja, bez obzira što je to u stvari, postavljena scenografija koja čeka bilo kakvog gosta, ima dopadljivu jednostavnu kompoziciju i bogatstvo detalja. Kada tome dodam i atmosferu u kojoj bih istog časa volio da se lično nađem, na tom vjetru koji očigledno talasa travu, to bi za mene bilo sasvim, sasvim dovoljno.
