Prikaži poruke

Ovaj odeljak vam dozvoljava da vidite sve poruke ovog člana. Imajte na umu da možete da vidite samo poruke iz onih oblasti kojima imate pristup.


Poruke - Stackhouse

Stranice: [1]
1
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 30, 2014, 12:44:19 posle podne »
Peđa završava svoj put. Obišao je Kragujevac, potom se obreo na Kosmaju, gde ga je uhvatio neverovatan pljusak.


Jedanaesti dan...

"Posle 2.300km policija me zaustavila"

Polako se put bliži kraju. Još nekoliko spomenika sam planirao da obiđem, a jedan je u Kragujevcu. Da, čuveni Kragujevački oktobar. Krenuo sam iz Kruševca ka Ćupriji i Jagodini. U Jagodini doživljavam ono što što sam uspešno izbegavao prethodnih dve hiljade i kusur kilometara - zaustavlja me policija. Video sam ih na vreme, pa sam i dodatno usporio. Traže mi dokumenta bez da mi pominju neki prekršaj. Videli su da sam natovaren za duži put i njihovim pitanjem gde idem, ulazimo u priču o fotoreportaži. Pričao sam im gde sam sve bio i koji mi je dalji plan. Iz Jagodine, gde su me zaustavili, rekao sam im da idem u Kragujevac da posetim spomen park. Jedan policajac je odmah počeo da mi objašnjava kojim putem je najbolje tamo stići, i čak mi je objasnio pri ulasku u grad kako da stignem do parka. Zahvalio sam mu se i produžio dalje po njegovim smernicama.


Stigao sam relativno brzo, i kako mi je policajac rekao, na drugom kružnom toku desno i pravo pored velikog supermarketa. Put potom vodi ka spomen parku iznad grada. Prvo se dolazi pred muzej koji, naravno, nije radio. Kažem "naravno" zato što i prethodna tri muzeja nisu radila, muzej na Kozari, u Bihaću i Kruševcu. Muzej Prvog zasedanja AVNOJ-a u Bihaću su otvorili za fotografisanje zahvaljujući Izetu i mnogo mu hvala zbog toga. Ispred muzeja u Kragujevcu je veliki parking, a u produžetku je put koji vodi ka spomenicima. Put je jednosmeran i vodi kružno kroz ceo park.

Prilično je veliki, verovatno i najveći po površini. Posle skoro kilometar od muzeja nalazi se spomenik streljanim đacima i nastavnicima. Uživo izgleda mnogo lepše i monumentalnije, iako nije visok kao neki drugi spomenici koje sam do sada posetio. Na slikama iz udžbenika se ne vidi lepo tekstura površine, koja otkriva ruke i lica. Pretpostavljam da predstavljaju lica streljanih učenika. Malo me je prošla jeza, iskreno, pošto deluju kao da su deca skamenjena, ali verujem da je to bila i ideja, da se predstavi taj užas. Jedno lice sam posebno fotografisao jer me je asociralo na "lice sa Marsa".


Kada se gleda sa puta, spomenik deluje vrlo jednostavno, ali kada mu se približite, vidite koliko je truda i vremena uloženo da on izgleda ovako. Kada sam završavao fotografisanje, kiša je počela sitno da pada. Baš nemam sreće sa vremenom.

Dalje putem se dolazi do spomenika Kristalni cvet, posvećenom romskoj deci koja su radila kao čistači obuće, a bili su streljani tokom okupacije. Napravljen je tako da izgleda kao da je podeljen na dva dela, a cvet deluje kao da je tek krenuo da se razvija.


Dalje put vodi pored hotela ka spomeniku Sto za jednog.


Kiša je počela da pada malo jače. Bojao sam se za fotoaparat jer ne bih baš da posle dve nedelje ostanem bez istog, ali sam odlučio da rizikujem i prilikom fotografisanja pokušam da ga zaštitim. Ali, svima dobro poznati "Prvi Marfijev zakon" stupa na delo: kiša se lagano pojačava, a meni usred fotografisanja "iscuri" baterija.


Opet, hvala čoveku iz PC Foto na insistiranju da uzmem rezervnu bateriju jer da je nisam imao, mogao bih da se "slikam sa slikanjem". :) Spomenik je kružnog oblika sa isprepletenim ljudskim telima. Ono što mi je zapalo za oko su glave tih ljudi, koje su sve postavljene naopačke. Nijedna ne stoji normalno. Ruke i noge su okrenute ka spolja i deluje da su svi legli ka centralnom delu i tu se sjedinili - njih stotinu u jedno.


Dalji plan je da se nađem sa drugarima Vladanom, Markom, Srđanom i Zvonkom u Sopotu, i zajedno krenemo ka spomeniku na Kosmaju. Pošto smo čekali i Uroša da dođe iz Beograda, malo smo prezalogajlili pečenu jagnjetinu. Dosta mi je lake hrane, bacio sam se na nešto konkretno - vala pred Beogradom mogu malo i da se opustim. Lepo smo klopali, a ceh je častio Marko kao domaćin pošto smo došli u njegov kraj. Dogovorili smo se da iz kafane odemo do njegove kuće da nas vide njegovi klinci Dunja i Dimitrije, ali kada smo stigli malo smo odmorili, popili kaficu i domaći sok od višnje, koji je bio odličan. I domaću rakijicu, podrazumeva se. :)

Pričali smo o putu, motorima, svemu po malo, i kako je vreme odmicalo, prvo je počela kiša, da bi se nekoliko minuta kasnije to pretvorilo u pravo olujno nevreme. Sreća da nismo krenuli ka spomeniku inače bi bilo svašta. Šta ćemo, ostajemo kod Marka i čekamo da kiša prođe.

Dok je to trajalo, mi smo na Markovom motoru podesili amortizer. Vladan je tu bio glavni majstor, a mi ostali smo pomagali. U daljem tekstu - uglavnom smetali. :) Čeona lampa iz prodavnice outdoor opreme Zeleno Drvo je ponovo našla ključnu primenu. Vladan je sa njom mogao lepo da vidi šta radi, a ja sam jedanput morao noću da podmazujem lanac, tako da se i taj put pokazala kao veoma korisna. A, da! I u Banja Luci, kada su mi Andrej i Veliki Mali Zmaj pomagali oko ležaja kormana. :) Tek posle osam sati uveče kiša je utihnula. Nisam video svrhu odlaska gore pošto je kasno, i dok bismo stigli do vrha, već bi veče palo. Pozdravljamo se sa Markom i njegovom porodicom i zahvaljujemo se na lepom gostoprimstvu. Pošto sam odustao od današnje posete spomeniku, Uroš, Vladan i ja krećemo autoputem nazad za Beograd.


Po silasku na autoput, počinje pljusak. Nije bio jak kao što je bio kada sam iz Nevesinja išao ka Gackom, ali opet daleko od toga da je bilo opušteno, naročito što smo sada bili na autoputu. Do Vrčina smo vozili iza jednog kamiona jer mi je on bio "vodilja" sa svim svetlima koja je imao na prikolici, da bismo do naplatne rampe pratili i preticali autobuse i kamione koji su išli sporije. Nekako smo stigli do Beograda i kada smo došli do Konjarnika, bilo mi je mnogo lakše. Uroš i ja smo se smejali na semaforu koliko je, zapravo, ova vožnja bila dobra. :) Kući sam stigao oko devet uveče sa idejom da sutradan pokušam ponovo da odem do spomenika na Kosmaju. Nadam se da neće biti slično kao i sa Tjentištem.





Predrag Jelenić je završio svoje putovanje, ispunivši deo svojih dečačkih snova.


Dvanaesti dan...

"Kosmaj - dolazak kući"

Prethodnog dana nisam uspeo sa drugarima da "osvojimo" Kosmaj. Iako imam lepe fotografije spomenika od prošle godine, nisam želeo da ih koristim, već da napravim nove. Kao što sam i obećao pre polaska na ovaj put. Naravno, ponovni napad na Kosmaj organizuje se sam od sebe. Marko, Aca, Lazić i ja smo udarna grupa. :) Nalazim se sa Lazićem u gradu i na putu ka Sopotu prvo svraćamo do Ljilje i Miše Pei, iskusnog bajkerskog para da se pozdravimo i popričamo po jednu.

Potom se nas dvojica upućujemo ka Sopotu da se nađemo sa Markom i Acom. Danas, za razliku od jučerašnjeg, je lep dan. Izuzetno pogodan za vožnju - nit' je vruće, nit' je hladno, bez jakog sunca. Nas četvorica vrlo brzo stižemo u podnožje i penjemo se svojim "atovima" zemljanim stazama do samog spomenika. Dok drugari ćaskaju, ja koristim lepo vreme, a priznajem pomalo i u strahu da se ono opet naglo ne promeni, da fotografišem spomenik.


Interesantno je da nijedan od pet krakova koji stoje nisu spojeni. Verovatno krak koji je horizontalno uperen ka spolja daje kontratežu i održava ravnotežu samog kraka. Da nije tako, vetrovi, koji na Kosmaju znaju da budu veoma jaki, bi ga odavno srušili. Ima oblik petokrake, a u centralnom delu na tlu je deo koji se (bar se nadam) renovira. Prošle godine taj kružni deo je bio u boljem stanju. Oblik spomenika daje razne mogućnosti i perspektive za fotografisanje, i možete ceo dan tu provesti, a opet ne iskoristiti sve uglove. Jednu fotografiju sam napravio tako da me podseća na krunu zlog kralja Nazgula iz trilogije "Gospodar prstenova" Pitera Džeksona.


Po završetku posete spomeniku na Kosmaju, krenuli smo lagano kući. Marko ostaje u Sopotu zbog posla, a Aca nas prati nekih desetak kilometara ka Beogradu. Pozdravljamo se i sa njim, i kao i Marku, zahvaljujemo se na dobrom društvu i lepoj vožnji. Lazić i ja nastavljamo ka Bubanj Potoku i penjemo se na autoput ka Konjarniku. Kući stižem nešto pre četiri sata po podne.

Taman da se malo odmorim i vratim redovnoj obavezi u to doba dana - da odem po Gašu u vrtić. Odjednom, posle 3.000 kilometara pređenih kilometara, sve se vraća u normalu. U sekundi! Posle dvanaest dana puta i potpuno drugačijeg načina života. Čudan je to osećaj...

2
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 27, 2014, 12:14:30 posle podne »
Peđa se domogao Kadinjače. A potom i Čačka. Impresioniran je izgledom spomenika koje je video.


Deseti dan...

Najkraći put najduže traje.

Od Zlatibora sam krenuo kroz Užice ka Kadinjači. Pitao sam se kakav je taj spomen park pošto na internetu nisam našao neke fotografije pomoću kojih bih mogao kostruisati neku sliku u glavi. Malo je nejasna signalizacija u gradu, ali pitajući građane nalazim pravi put koji vodi ga Bajinoj Bašti. Na par mesta put se odronio, verovatno tokom onih kiša, tako da treba voditi računa na ovom pravcu. Navodno, spomen park bi trebalo vrlo jasno da se vidi još sa puta.


Od Užica sam prošao desetak kilometara i zaista, na samom vrhu brda Kadinjača, vidi se spomen park i bele stene koje se prostiru u širinu. Parkirao sam motor na parkingu ispred odmarališta, koje izgleda da još radi, iako se vidi da bi jedno osvežavanje dobrodošlo. Mislio sam da će i spomenik biti u sličnom stanju, ali kada sam se popeo gore, osećao sam se kao na Kozari pre nedelju dana.


Park je veliki i na centralnom delu kao da stoji stari spomenik, a da je ceo spomen park napravljen oko njega. Vidi se da se ceo kompleks održava i da nije prepušten zubu vremena. Gledajući okolo i diveći se spomenicima negledajući gde stajem, uspeo sam da iskrenem skočni zglob. Sreća u nesreći da je desna noga koja se na motoru koristi za zadnju kočnicu, ali opet treba voziti još dosta kilometara. Odlučio sam da ignorišem to i nastavim obilazak i fotografisanje.


Moram ponovo pohvaliti Ljubu iz "PC Foto" jer iz jednog razgovora sa njim, odmah sam znao koji bi mi fotoaparat bio najbolji za ovaj put. Čovek je bio 100% u pravu. I čak je na njegovu štetu preporučio da ne kupujem tripod jer neću imati prilike da ga koristim. Šetao sam se po parku tražeći lepe uglove i kadrove, i napravio sam mnogo fotografija.  Dovoljno je da se pomerite metar i odmah dobijate potpuno drugačiju perspektivu.

Na stenama se mogu primetiti oblici koji predstavljalju glave i lica, kada se malo bolje pogleda. Oni predstavljaju borce koji su učestvovali u bici. Između tih stena je napravljen plato u stazicama od kaldrme koji vodi u krug.


Svakako je poseban osećaj kada se šetam tim parkom, a sam raspored pruža mnogo mogućnosti za fotografisanje. Sa suprotne strane se nalaze i topovi, pretpostavljam oni koji su korišćeni tokom napada. Možete ih obići kružnom popločanom stazom, koja na kraju vodi nazad na parking. Ne znam koliko dugo sam se zadržao na Kadinjači, ali moram reći da je osećaj bio zaista poseban, verovatno zato što nisam očekivao da je park toliko veliki. Mislim da je oko 200 metara u širini ako računamo i postavku topova. Još jedno izuzetno lepo mesto koje preporučujem da posetite. Dalje sam krenuo ka Čačku.

Do Čačka sam relativno brzo stigao. Bilo je dosta saobraćaja, a ni ograničenje brzine mi nije išlo na ruku. Opet, primenjujem isproban metod pronalaženja spomenika: tražim starije građane i pitam za smernice - provereno dobra metoda. :) Naravno, "na keca" nalazim ljude koji me upućuju gde treba.

Nailazim na stazu od kaldrme koja vodi ka brdu i stubove za zastave pokraj te staze. To mora da je to. Parkiram motor na kraju te staze i, opet, stepenicama se penjem. Ulazim prvo u park, koji mi deluje kao i svaki drugi u kojem ljudi šetaju pse, izađu na izlet i slično.


Ali kada sam se popeo do dela koji nije pod drvećem, video sam spomenik. Iz tri dela je i malo me podseća na acteške građevine, samo manjih dimenzija. Mislim, manjih dimenzija u odnosu na njihove građevine, ali ovaj spomenik je sve samo ne mali. Mislim da je visok oko petnaestak metara. Ali stranice su, mora se priznati, malo i tom centralnoameričkom fazonu. Iako ima grafita, ne obazirem se na njih, već gledam da fotografišem nekoliko detalja.


Potom, pravac Kruševac i spomenik Slobodište! Krenuo sam pun entuzijazma jer sam u toku ovog dana posetio dva velika spomenika, i jedva čekam da vidim i treći. Lako nalazim put i izlazim na pravac. Koji traje. I traje. I traje... U jednom trenutku sam se zapitao gde su ta brda i planine u centralnoj Srbiji, pošto ove magistrale kao da je neko lenjirom crtao po karti. Viđao sam patrole saobraćajne policije i nisam hteo da rizikujem da me zaustave, tako da sam bio prinuđen da se držim ograničenja.


Napokon stižem do Kruševca. Princip "ko pita - ne skita" radi i ovaj put. Ko bude dolazio da poseti ovaj spomenik, neka ga ne zbuni park u koji se ulazi sa puta, tj. parkinga. Na tom donjem delu se nalazi i mali muzej, koji trenutno ne radi jer je bio poplavljen. Do spomenika sam se popeo motorom, prošavši kroz park. Čini mi se da je podeljen u tri dela, spojen stazama. Čudan, ali veoma zanimljiv. Šteta što muzej nije radio.


Moram priznati da je današnja vožnja bila najdosadnija do sada. Putevi su skoro bez krivina, izuzetno monotoni. Pređem po 10 kilometara, a kao da se nigde nisam mrdnuo. Sutra će valjda biti bolje.

3
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 26, 2014, 12:29:11 posle podne »
Peđa je obišao Hrvatsku, BiH, Crnu Goru... Vreme je da se vrati kući. Ali pre Beograda i da obiđe još koje mesto u Srbiji.


Deveti dan...

Danas se vraćam u Srbiju, ali put još nije gotov. Želim prvo da se zahvalim Marušićima i Pejovićima na gostoprimstvu i lepom društvu, i puno pozdrava za blesave Milicu i Unu. Žao mi je što nisam uspeo da se vidim sa bajkerima iz Podgorice, ali to ću sigurno ispraviti u "sledećem krugu". Pozdravio sam se sa svima i pošao da se nađem sa Damirom. Otišli smo na kafu u onaj Blues Brothers Cafe, malo smo iskulirali i onda je predložio da preko Vučja krenemo ka Šavniku. Natankovali smo motore, ja sam kupio MNE nalepnicu da zalepim na kofer i krenuli smo dalje.


Posle krivudavog uspona stali smo pored jednog spomenika. Mali je, i zapravo je tabla na kamenom stubu. Pre bi se reklo da je obeleženo mesto gde je ta razmena zarobljenika izvršena. Ono što se može lako uočiti je da je petokraka na ovom spomeniku izgrebana, i to je prvi spomenik na koji sam naišao da je oštećen ljudskom rukom.

Nastavili smo dalje ka Šavniku. Zašli smo u neke predele koji fantastično izgledaju. Srećom, put je slabo prometan i saobraćaja gotovo da nema pošto bih se verovatno slupao u nekoga koliko sam zverao okolo. To je visoravan koja je prilično talasasta, prekrivena travom. Putevi su u dobrom stanju i bilo je pravo uživanje voziti. Tu nailazimo na još jedan spomenik sličan kao i ovaj prethodni. Ovde smo Damir i ja napravili i jedan "selfie" fore radi. :)


Nešto dalje smo naišli na kuću sa tablom. Mora se priznati da ovaj uspeh nije nimalo zanemarljiv, ako se uzme u obzir koja je divizija u pitanju. Posle smo naišli na još dva manja spomenika, koja nisam slikao, već smo put nastavili dalje. Interesantno je da su za postavljanje ovih spomenika zaslužni ljudi iz Saveza boraca Nikšića, a ne recimo opština Nikšić ili država.


Damir i ja smo se rastali na raskrsnici gde sam ja skrenuo za Šavnik, a on nazad ka Nikšiću. Mnogo mu hvala na dobrom društvu i na vožnjama. Vreme je bilo lepo, i nije bilo pretoplo, možda čak i savršeno za vožnju. Od Šavnika sam krenuo dalje ka Žabljaku i Pljevljima. Na Žabljaku sam video još jednu patrolu policije i usporio sam na vreme, tako da me nisu zaustavili. Do granice sam stigao prilično brzo, moram priznati. Ovog puta, prilikom prelaska crnogorske granice, policajac me ništa nije pitao vezano za tablice, tako da pretpostavljam da je sve u redu i da moj verni "konj" više nije na poternici interpola. :)

A kada sam došao na srpski granični prelaz, morao sam da uradim nešto što do tada nisam ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni u Crnoj Gori - da skinem potkapu da mi policajac vidi lice. :) Stvarno, bez zezanja - prešao sam bar pet puta granice svih tih republika a da nisam skidao potkapu. Baš sam u Nikšiću tazbini pričao da na motoru je mogao biti bilo ko sa mojim dokumentima i da bi najopuštenije prošao kroz celu bivšu Jugu.

I moram priznati, kada sam prilazio graničnom prelazu, shvatio sam da mi je malo nedostajala. Možda glupo zvuči, ali tako je.

Tokom ovih devet dana i 2.000 kilometara, upoznao sam fantastične ljude, veoma lepo se proveo, ni trunke neprijatnosti nigde nisam imao, obilazio sam spomenike za koje sam mislio da nikada neću moći, sve je bilo isključivo u superlativu (ok, osim vremena), ali opet, bilo mi je drago što sam stigao "kući". Stavio sam pod navodnike jer put još nije gotov.

U Srbiji me prvo čeka Užice, pa Čačak, Kruševac i tako dalje. Prvo sam posetio spomenik u rodnom mestu Vlada Divca.


Moram priznati da mi se dopada kako je napravljen. Ne znam da li je na mestu te ruševine bio štab, bolnica ili nešto treće, nigde ne piše, ali mi se dopada kako su implementirali spomenike sa ostacima zgrade.


Šteta što je kiša opet počela da pada, pa u strahu da ne počne pljusak, malo sam požurio sa fotografisanjem, tako da nema onoliko fotografija koliko sam želeo da napravim. Spomenik se nalazi uz sam put koji vodi ka Užicu.


Stigao sam i do Zlatibora, gde ću i prenoćiti u privatnom smeštaju. Sutra prvo idem ka Užicu, pa Čačku i dalje verujem ka Kruševcu.


Premalo vremena, a još mnogo toga da se vidi.

4
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 25, 2014, 12:15:58 posle podne »
Peđa se napokon dokopao Tjentišta! I saznao je da je na Interpolovoj poternici! Dobro, nije... sve je rešeno.


Dan osmi...

Danas sam odlučio da krenem i "osvojim" Sutjesku iz trećeg ili četvrtog puta pa makar smak sveta bio!

Pošto ću opet prenoćiti u Nikšiću odlušio sam da putujem "lako" što će reći sa sobom sam samo poneo fotoaparat i kišno odelo. Kofere i ostalu opremu sam ostavio. Na pumpi u Nikšiću sam se našao sa Damirom, njegovom lepšom polovinom i njegovim drugarom. Napunio sam rezervoar do vrha i krenuli smo zajedno ka graničnom prelazu na Šćepan polju. Dogovor je bio da me isprate do prelaza i posle oni produže ka Durmitoru, a ja ka Foči.

Bio sam veoma umoran i koncentracija mi je bila daleko ispod optimalne za vožnju motora. Put je krivudav i ima dosta tunela, i iako je u lošijem stanju prijatan je za vožnju. Ali ako idete ovuda, morate voditi dosta računa jer neretko se dešava da vozači automobila i teških vozila "seku" krivine iz suprotnog pravca i do pola uđu u vašu traku. To mi se kasnije dešavalo i na putu Foča - Gacko kada sam išao ka Tjentištu. Na tom silasku, pokraj puta, je spomenik blizu Plužina ubijenim meštanima Pive. Preko dve stotine ljudi je streljano, a ubijeni su stari i mladi, žene, deca, trudnice...


Nisam mogao da se vratim i to da slikam jer taj put nikako nije bezbedan da se radi polukružno okretanje, tako da smo nastavili ka brani. Tu smo napravili pauzu. Taman sam napravio dve, tri fotografije kad čuvar počne da viče kako tu nema zadržavanja i fotografisanja. Uspeo sam dan napravim par fotki pre nego što smo počeli da se pakujemo. Brana je dosta visoka. Kada se gleda preko ograde u dubinu, verujem da ima 50-ak metara, možda čak i više.

Nastavili smo put dalje i došli do samog graničnog prelaza kod Šćepan polja. Tu smo napravili pauzu za domaću kafu, koja mi je bila preko potrebna. Seli smo pored spomenika posvećenom formiranju Sandžačke partizanske brigade. Na ovom mestu je dosta živo. Odatle se organizuju rafting ture i primetio sam dosta stranaca. Džipovi samo prolaze gore-dole noseći čamce.


Pozdravili smo se i ja sam krenuo ka graničnom prelazu. Policajac koji mi je gledao dokumenta kaže da je registracioni broj mog motora pod brazilskom Interpolovom poternicom. Prilično sam bio iznenađen, ne saznajem ovo baš svaki dan. Posle malo bolje provere policajac je rekao da to nije problem jer se odnosi na neki auto. Poželeo mi je srećan put, a ja blago šokiran nastavljam ka granici sa Bosnom. I kao za inat ispred mene dva autobusa.

Proveo sam možda najdužih pola sata u životu na tom suncu pošto ne znam šta će mi sada na ovoj granici reći. Prišao sam graničnoj kućici, predao dokumenta policajcu, on ih je pregledao, lupio pečat i poželeo srećan put. Tek tako. Ništa interpol, ništa registracija, nikakav Brazil nije pomenut... Opet u čudu nastavljam dalje.

Put koji vodi ka Foči od tog prelaza je... pa, mislim da je adekvatan naziv - opasan. Veoma uzak, jedva da se dva automobila mogu mimoići, rupe i rizla svuda, krivine nepregledne... Do sada definitivno najopasnija deonca mog putovanja. Kroz glavu su mi prošli oni autobusi, koji moraju da prođu ovim putem jer nemaju nijednu drugu alternativu. Verujem da će biti poseban šou ako se susretnu dva autobusa na toj deonici. Kada sam došao do šireg dela puta, koji je daleko bolji, doživeo sam novo iznenađenje.

Posle nekog vremena ušao sam u Foču, gde su me momci i devojke uputili ka Tjentištu. Put je u veoma dobrom stanju i širok je, ali i dalje vozači imaju naviku da "seku" krivine kao kod Plužina. Posle nekog vremena stižem do samog spomenika. Prvo pravim panoramski snimak sa puta, posle prilazim brdu i krećem da se penjem.

Srećan što sam napokon stigao posle nekoliko pokušaja, u glavi je počela da mi se vrti pesma "Po šumama i gorama". Ubrzo, tu pesmu je zamenila misao "Pa koliko stepenika ima ovde, čoveče!?". Peo sam se i peo, a kako to već obično biva u ovakvim situacijama, ja sam zaboravio flašu sa vodom u Nikšiću. Sam sebe čašćavam pogrdnim imenima, ali nastavljam dalje, popeću se pa makar morao da puzim do gore. U povratku sam izbrojao - 323 stepenika, plus minus 5 komada.


Ali kada sam se popeo gore imao sam šta da vidim. Taj spomenik nije mali, mislim da ima oko 10-ak metara u visinu. Možda i više. Iz dva dela je i gde god da stanete ne možete da ne primetite veličinu. Kada se produži dalje kuda put vodi, dolazi se do platoa ograđenog kružnim stepenastim zidovima, na kojima su ispisani partizanski odredi koji su učestvovali u bici. Odatle se lepo vidi spomenik, a neko je okačio i transparent.


Sada je već 16h i morao bih da požurim nazad ka Nikšiću. Da se vraćam onim putem ne dolazi u obzir i odlučujem da ponovo pređem deonicu Gacko - Bileća - Nikšić. Prilično brzo sam vozio, retko kad sam spuštao brzinu ispod 70km/h. Jesam na jednom delu gde je neki nesretni Reno 5 išao toliko sporo da mi se činilo da putujemo nazad kroz vreme, a nisam nikako mogao da ga zaobiđem upravo zbog onih "sečenja krivina". Ali vozač ovog Renoa je to podigao na jedan poseban nivo pošto je u potpunosti ulazio u suprotnu traku. Držao sam se podalje i čekao neki pravac da ga zaobiđem. U Gacku mi je to uspelo, i opet malo iznad dozvoljenog ograničenja nastavljam put.

U jednom trenutku dok sam vozio, kao da sam čuo mali glas u glavi koji mi kaže "Uspori malo, uspori". Poslušao sam ga i smanjio brzinu, da bih niže niz put video saobraćajnu policiju koja zaustavlja vozila. To je bilo prvi put da vidim saobraćajce i srećom, bez zaustavljanja. Kada sam došao na granični prelaz kod Bileće, dokumenta sam dao graničaru koji je radio i prošli put kada sam tu prolazio pre neki dan. Prepoznao me i pitao otkud opet tu, pa sam mu ukratko ispričao za moju ličnu pobedu u Sutjesci. Rekao sam mu i šta mi je njegov kolega kod Šćepan polja rekao. Potvrdio mi je tu priču za Interpol, ali me je uveravao da to nije problem jer na toj poternici je automobil druge boje, serijskog broja i iz druge zemlje. Smejali smo se malo i kada je završio sa mojim dokumentima, poželeo mi je srećan put. Pošto sam se vraćao istim putem, odlučio sam ipak da slikam onaj pravac "pasioniranog bajkera".

Po dolasku u Nikšić prvo sam sipao gorivo pošto sam prošao preko 270km bez punjenja. I, još jedan šok! Motor je u proseku trošio 5,26 litara na 100 kilometara. Veoma prijatno iznenađenje - to je najmanja potrošnja do sada za ovih godinu i otkad je motor kod mene. Sve one popravke su u potpunosti urodile plodom. Zadovoljan putem i potrošnjom, nastavljam lagano ka tazbini kroz centar grada. Uveče smo malo prošetali gradom i posle na spavanje. Sutra ne znam ni kuda ću, ni šta ću. Znam samo da najkasnije u četvrtak pre podne moram biti u Beogradu. Kada se probudim odlučiću kojim pravcem idem za Srbiju.

5
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 24, 2014, 12:39:32 posle podne »
Peđa je stigao u Niksić, u tazbinu. Posetio je Muzej i video holivudskog glumca Metjua Mekonahija! Dobro, nije Mekonahi, ali liče.


Sedmi dan...

Današnji dan je najopušteniji do sada. Smestio sam se kod ženine familije u Nikšiću, a motor u garažu na zasluženi odmor. Podmazao sam mu i lanac jer, realno, bilo je i krajnje vreme. Kada sam "podmirio svog vernog konja", zvao me Džambo iz Nikšića da odemo na kafu. Upoznao me je sa drugarima u jednom kafiću koji se zove Blues Brothers Cafe. Sjajno mesto sa sjajnom muzikom. :) Njegovi drugovi su mi ispričali ukratko istoriju Nikšića za vreme Drugog svetskog rata i otporu građana te opštine. Ono što sam od njih čuo je da od samog početka napada Sila osovine na Jugoslaviju, ova opština ima istorijski značaj. Kraljevska porodica je iz zemlje pobegla sa aerodroma u Nikšiću.

Ali, idemo redom.


Džambo me je prvo odveo do Nikšićkog muzeja. Taj muzej nije posvećen samo periodu Drugog svetskog rata, već kompletnoj istoriji opštine koja datira pre pojave organizovanih društvenih zajednica. Od praistorijskih iskopina, preko srednjeg veka, Velikog rata, do perioda koji je tema ove fotoreportaže.
Autentični predmeti i slike koje su koristili partizani iz tih krajeva postavljeni su u nekoliko soba. U prvoj sobi, čim se uđe, u oči upada slika velikog formata čuvenog slikara Petra Lubarde. Ko poznaje njegove radove zna da na nekim njegovim umetničkim radovima celina na platnu se može sagledati ako se dovoljno udaljite jer tek tada ono što deluje nasumično nabacana boja zapravo dobija oblik. Šta se vidi na toj slici neću vam reći. :) Muzej vredi posetiti kada vas put navede u ovaj grad, pa vidite sami.


U sledećoj prostoriji se nalaze razni predmeti, fotografije, slike i oružja. Za jedan "šmajser" se veruje da je pripadao baš čuvenom narodnom heroju Savi Kovačeviću. Dijagonalno od te vitrine je i njegova slika. Iako Sava na licu ima osmeh, ipak mi deluje kao stari vuk i prevejani borac. Držanje jeste pomalo ležerno, ali crte lica govore o čvrstom karakteru.

Na drugom zidu je fotografija iz jednog holivudskog filma u kojem glavnu ulogu igra Metju Mekonahi. :) Naravno da nije, to je slika Ljuba Čupića, ali mora se priznati da navedeni glumac neverovatno liči na ovog narodnog heroja. Eto filma za Metjua i lep profesionalni izazov. ;) Moram priznati da sam ja bio zatečen u prvom momentu kada sam je video. Tu fotografiju je napravio italijanski fotograf na suđenju u trenutku kada je Ljubi izrečena presuda - smrt streljanjem. Osmeh koji je ovekovečen postao je još tokom rata poznat, ali kao što vidimo dugo po završetku, i dalje nam govori isto. Može se slobodno reći da se Ljubo zaista smeje smrti u lice. Ubrzo potom je pogubljen, ali fotografija ostaje i održava taj neprocenjiv momenat u životu. Dugo se mislilo da je napravljena u trenutku streljanja, ali su mi Džambov drugar u onom kafiću i vodič u muzeju rekli da je to greška, već da je fotografija napravljena na suđenju. Mogu misliti kako se fotograf iznenadio kada je razvio fotografiju. Umesto da vidi tužno, užasnuto ili besno lice on je video Ljubu sa osmehom. :)


Posle muzeja Džambo me je odveo do spomenika na Trebjesi. Nije veliki kao spomenik na Kozari, ali se lako uoči sa puta. Čudan oblik spomenika podseća me malo na neku vrstu pečata. Krug stoji upravno u odnosu na tlo sa stilizovanom petokrakom fiksiran na masivnom telu. Telo je okruženo pločama sa imenima poginulih. Oko njega su platoi u dva nivoa spojeni stepenicama. Na vertikalnoj kamenoj ploči naslonjenoj na telo spomenika ispisano je: "Vašem junaštvu vjekovima će pokoljenja da se dive!".


Videću šta mi je dalje činiti i kako ću se organizovati. Na Sutjesku moram otići, ali svaki put kada krenem ka njoj, nešto me sprečava da do nje dođem. Odmoriću još malo sa familijom i lagano planirati sledeću etapu.

6
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 23, 2014, 11:34:53 pre podne »
Našeg drugara Peđu kiša ne prestaje da prati, ali on se uspešno probija do svakog svog cilja. Domogao se Hercegovine i tazbine! Pročitajte njegove utiske.


Šesti dan...

Jučerašnji plan u potpunosti je propao. Imam utisak da što se više trudim da dođem do Sutjeske jer zaista želim da vidim taj spomenik uživo, tako mi i problemi proporcionalno rastu. Krenuo sam iz Nevesinja rano ujutru po kiši misleći da neće biti toliki problem. Međutim, veoma brzo se pretvorila u pljusak zbog kog nisam video žuti putokaz veličine dva sa četiri metra i krenem pogrešnim pravcem. Primetio sam da put nije baš najboljeg kvaliteta, ali sam ipak nastavio dalje. Gume koje imam na motoru izuzetno dobro prijanjaju i odlično "drže". Izbor ovih Full Bore guma u Guevara Moto Shopu se pokazao kao odličan.

Da bih nadoknadio izgubljeno vreme i što kraće vozio po ovom nevremenu, ne može se reći da sam bio pažljiv i obazriv. Posle desetak kilometara odjednom prestaje asfalt i počinje put od posutog drobljenog kamenja. Bezuspešno pokušavam da se orijentišem, ali ipak odlučim da nastavim napred. Posle otprilike sedam kilometara vidim stariju ženu kako stoji na prozoru jedne stare kuće. Pozovem je i pitam za smer ka Gackom, na šta mi ona odgovara da treba da se vratim u Nevesinje i na samom ulasku skrenem desno.

U trenutku sam bio u neverici, ali ipak odlučim da je poslušam. Vratim se do benzinske pumpe u Nevesinju istim putem i vidim onaj putokaz koji mi je promakao zbog kiše. Mnogo vremena je izgubljeno, a kiša ne prestaje, niti jenjava. Nastavljam put dalje ka Gacku u nadi da će se vreme poboljšati. A u glavi mi je samo da na Tjentištu bude lepo vreme. Ne mora da bude sunca, samo kiša da stane, to će biti i više nego dovoljno da bih fotografisao i odmorio se pored spomenika. Što se više približavam Gacku, vidim da su sve manje šanse za to. Kiša je toliko jaka da na pojedinim delovima puta prolazim kroz potoke koji teku preko kolovoza.

Pred Gacko prolazim pored termoelektrane, iznad koje su oblaci toliko tamni da me je cela atmosfera podsetila na neku postapokaliptičnu scenu, kao da gledam neke slike iz video igara sa temom nesreće u Černobilu (daleko bilo). Kišno odelo počelo da propušta vodu, čizme su odavno mokre, a rukavice natopljene vodom. Stajem na benzinsku pumpu da potrošim poslednjih 20 maraka na gorivo. Razočaran i potpuno mokar shvatam da danas nema šanse da odem do spomenika na Sutjesci i posle krenem ka Nikšiću. Iznerviran, najviše na sebe jer neću ispuniti plan, odlučujem se da krenem na suprotnu stranu i uputim se ka Bileći i tu pređem granicu sa Crnom Gorom.

Ka Bileći i Trebinju put je prilično prav i dobar. Posle petnaestak minuta vožnje kiša prestaje, nešto kasnije počinju i oblaci da se proređuju da bi u Bileći vreme bilo idealno za vožnju. Sunčano, bez vetra, realtivno toplo, a kolovozi mestimično suvi. Držao sam konstantnih devedeset kilometara na sat i motor kao da je klizio kroz vazduh. Posle one agonije od malopre, ovo sada je prava psihoterapija i uživanje. Stao sam na jednom uzvišenju pored puta iznad Bileće, na par kilometara od granice, da fotografišem panoramu kako bih pokušao da dočaram prirodnu lepotu i savršeno vreme za vožnju. Žao mi je samo što nisam mogao da zabeležim onaj pljusak i napravim jednu sliku od dve fotografije kako bih vizualizovao taj kontrast u samo tridesetak kilometara.


Na granici kod Bileće su me zadržali i to je prvi put da sam proveo više od pet minuta. Problem je bio, kako mi je graničar rekao, u registarskom broju motora. Neki auto, mislim da je GM u pitanju, ne znam iz koje zemlje, ima isti registarski broj kao moj motor. Pitao sam da li je to problem, a on mi je odgovorio da nije već da oni moraju nešto više da upisuju u računar. To je potrajalo oko dvadesetak minuta i ja sam potom nastavio svoj put. Budući da je došlo do promene, sada je glavni cilj Nikšić i spomenik na Trebjesi. Samo što sam prešao granicu, nailazim na spomenik posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi u jednom selu. Ovo je prvi spomenik da vidim da se nešto na njemu radi.


Posle velikih kiša temelj spomenika je počeo da kliza, što je dovelo do velikog pucanja platoa i samog postolja. Opština je izdvojila sredstva i, zajedno sa meštanima, počela radove na sanaciji.


Od tog mesta put vodi ka novoizgrađenoj magistrali. Pre ulaska na samu magistralu, napravljen je put koji kao da je zamislio neki pasionirani bajker. Krivina za krivinom, smenjuju se leva i desna, kao da motorom vozite slalom. Bilo je pravo uživanje "vrckati" zadnjicom motora i obarati ga iz jedne krivine u drugu. Fotografije koje sam napravio ne dočaravaju adekvatno taj put i neću ih postovati, odmah sam ih izbrisao. Možda bi sa GoPro kamerom to izgledalo bolje, ali sa fotoaparatom definitivno ne. Ali definitivno ovaj put je pod "must-do" za kolege bajkere, naročito po lepom vremenu.

Dalje na magistrali sam naišao na još jedan spomenik palima u NOB-u koji deluje kao da je novijeg datuma, rekao bih da je star svega par godina. Postavljen je tik pored puta sa malim platoom.


Plato je napravljen od kamenih četvrtastih ploča koje su malo razmaknute, a motor mi umalo nije pao kada sam silazio sa njega zbog bočne nogare koja je prošla između kocki. Taj problem je rešen postavljanjem kamena. Spomenik je lep i deluje moderno. Metalne ploče i skulptura su čiste i još uvek nisu oksidirale. Krakovi spomenika jasno upućuju pogled gde je centralni i najvažniji deo. Šteta što je trava ovoliko porasla u okolini spomenika, bilo bi bolje za slikanje. Kao za spomenik u Makarskoj, ni za ovaj nisam znao da postoji.


U blizini je odmorište i iskoristio sam priliku da fotografišem i par bajkera koji su tu napravili pauzu. To nije bitno za spomenike, ali eto male trivije da ne budem kritikovan kako fotografišem samo ono što je usko vezano za temu. :)


Sedam na motor, još uvek mokar i dajem gas. Ograničenje varira od 50km/h do 70km/h, a ja ne spuštam ispod 90. Nadam se da na ovo malo puta do Nikšića nema saobraćajne policije pošto sam čuo da posebno "vole" bajkere koji prekorače brzinu. Prolazim Vukov most i ulazim u grad bez zaustavljanja i pisane kazne. Krećem se kroz centar i po sećanju pratim bulevar do "tazbine". Ovo mi je druga poseta ovom gradu, ali uspevam po sećanju da nađem put. Dočekali su me žena, tast, ženina familija, mala Mica i sin Gaša. :) Njih dvoje su se odmah popeli na motor. Slikao sam ih, ali neću to postovati da ne ispadne da se "šlepam" na slatku dečurliju. :)

7
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 19, 2014, 02:52:09 posle podne »
Peđa je prevalio put od Drvara do Splita, da bi nastavio ka Nevesinju. Pročitajte šta mu se sve dogodilo na ovoj deonici puta.


Peti dan...

Današnji dan je bio totalno lud. Probudio sam se veoma rano. Video sam da je stala kiša i odlučio sam se da se ipak vratim na Oštrelj i probam da nađem Titov voz. Preblizu sam da bih propustio takvu priliku iako rizikujem da ne dođem do Sutjeske do kraja današnjeg dana. Ako se desi da ne budem u mogućnosti i do Nikšića da stignem, prenoćiću kod spomenika. Imam šator i vreću tako da bi to bila savršena prilika da je isprobam.

Već oko pola sedam ujutru iz Drvara krenuo sam nazad ka Oštrelju. Voz se ne vidi sa puta, ali dobar orijentir je gostiona. Najbolje je tu parkirati motor, odmah ispred ulaza. Sa desne strane je stazica koja vodi u šumu i posle pedesetak metara stiže se do voza, koji je parkiran ispod nadstrešnice.


Gostionica je sagrađena 1908. godine i preživela je sve ratove do sada. Razne vojske su dolazile i prolazile a ona je opstajala. Podne pločice su stavljene u prvoj polovini pedesetih godina prošlog veka, tako da je sve autentično. Danas, ona ugošćuje prolaznike i putnike, i lokalno stanovništvo. Moj drug Zoran Šević mi je rekao da ako budem gladan, obavezno tu da svratim jer, kako on kaže, tu je najbolja klopa u tom kraju. Bio sam u iskušenju da probam ali sam morao da se držim svojih "pravila putovanja" koja podrazumevaju količinski malu ishranu.

Po silasku nazad u Drvar, na jednoj krivini sam fotografisao panoramu kako bih dočarao kakvo me je vreme sustiglo u ovom mestu prethodnog dana.

U centru su dva spomenika za koje verujem da su zapravo delovi istog. Ovaj predstavljen kao zid, i na vrhu tog brdašceta je bio veliki spomenik u obliku pet velikih krakova, koji su meni ličili na nakrivljene obeliske.


Taj spomenik nije preživeo rat devedesetih i sada izgleda kao ruševina neke manje zgrade, rasut po livadi. To nisam želeo da slikam.


Dalji plan je bio da stignem do Tjentiša vozeći se Jadranskom magistralom. Odustao sam od Grmeča i Jajca pošto sam već u zaostatku, ali u planu ostaje da se sa Jadrana popnem ka Mostaru da posetim Partizansko groblje i dalje, kao glavni cilj petog dana puta, da stignem na Tjentište. I kao što sam već rekao da, ako me tamo uhvati noć, isprobam vreću iz prodavnice "Zeleno Drvo". Prvi checkpoint bio je Knin, i dalje Split ka Makarskoj. Na tom putu naišao sam na spomenik-grobnicu poginulim partizanima u Polačama.

Potom sam krenuo ka Splitu. Put je kao nov i rade na njegovom proširivanju. Iznenadio sam se koliko je Split veliki grad. Koliko sam uspeo da vidim sa magistrale ima mnogo novih zgrada. Hteo sam da napravim jednu panoramsku fotografiju, ali zbog radova na putu nije bilo dozvoljeno zaustavljanje. Mada, verujem da bi bilo zabranjeno i bez radova jer je ipak to magistrala. Produžio sam dalje ka Makarskoj uletevši u saobraćajnu gužvu. Veoma sporo se vozilo i već sam počeo da razmišljam da ako se ovo otegne, moraću opet neplanirano da jurim smeštaj. Srećom, čim sam izašao iz Splita, i saobraćaj je bio daleko prohodniji. Vožnja motora uz more je fenomenalan osećaj. Slana voda, svež vazduh, sunce koje se stidljivo pojavilo malo pre ulaska u Split. Pred polazak, drugar i kolega bajker Njanja (znam, pomalo šašav nadimak :) ) mi je skrenuo pažnju da putevi uz more mogu biti klizavi. Oprezno sam vozio neko vreme dok nisam video da gume imaju odličan grip, a onda sam se vratio novonastaloj tradiciji: vožnji malo preko dozvoljene brzine. Ne znam koliko je vožnja trajala od Splita do Makarske. Meni se, pošto sam uživao, čini prekratko. Našao sam zgodno mesto da se uparkiram, seo u kafić i krenuo da update-ujem fotoreportažu. Tačnije, ono što nisam stigao ranije da uradim - da postujem utiske i fotografije od prethodnog dana.

U jednom trenutku prilazi mi momak, vidno fizički spreman, kratko ošišan, i pita: "Da li je ono tvoj motor sa beogradskim tablicama?" Pomalo zatečen, pogledavši u pravcu motora kažem: "Jeste. Da li smeta?" A on odgovara: "Ma ne, nego pratim tvoju fotoreportažu, video sam da si postovao da si stigao...".

I tako se mi upoznamo... Nikola radi kao vatrogasac u Makarskoj i uputio me je na spomenik Palima u NOB-u, koji se nalazi na tri minuta hoda od kafića. Tu je sreo svog drugara, koji nam se nakratko pridružio. Malo smo ćaskali o ruti i još nekim stvarima. Kratko je ostao jer je izašao sa posla da se upoznamo, ali me je pozvao da dođem kod njega u vatrogasni dom, što sam naravno prihvatio. Oni su otišli svojim poslom, a ja sam brzo završio ažuriranje i postavljanje fotografija, i uputio se ka spomeniku. Napravljen je 1982. godine u čast stradalima u NOB-u. Kada sam se pripremao za put, ne mogu se setiti da li sam ga video na internetu. Veoma je lep i očuvan. U centralnom delu je plato koji sa jedne strane okružuju ploče sa imenima stradalih u borbi, a sa druge stoji sam spomenik.


Po završetku fotografisanja, spakovao sam opremu i otišao do vatrogasnog doma. Kada se vozite Makarskom morate dobro voditi računa. Većina ulica su jednosmerne. Sedeli smo u bifeu doma i pričali o svemu i svačemu, smejali se, uživali, a pridružili su nam se Drago i Nikolin kolega Mario pa smo malo zezali jedni druge, a kasnije je došao i drug Tonči Pivac, koji je u Savezu Antifašista Hrvatske. Pao je i dogovor da Nikolu "udamo" u Vojvodini. :D


Veoma lepo provedeno popodne, i nije mi nimalo žao što mi se opet remeti plan puta. Ponovo sam upoznao super ljude kao u Drvaru, Bihaću, pre toga konobara u Kozarcu, ekipu u Banjaluci i u Podgariću.

Nikola i Mario su mi objasnili kako da dođem do graničnog prelaza koji je na najkraćem putu ka Mostaru. Nešto ja tu nisam dobro shvatio tako da sam produžio ka Pločama i prelazu Metković. Već je bilo kasno i žurio sam koliko god sam mogao. Veče lagano počinje da pada pa sam odlučio da ne idem ka Partizanskom groblju, već da se uputim ka primarnom cilju za danas. Što sam više zalazio u kopno, bivalo je sve hladnije. U jednom trenutku sam pogrešio skretanje za Nevesinje. Vozio sam dobrih desetak kilometara dok nisam ušao u jedno bošnjačko selo. Duboko sam zašao dok nisam shvatio da to definitivno nije glavni put.


Pitao sam grupu starijih ljudi da me upute ka spomeniku na Sutjesci i oni su mi lepo objasnili dokle da se vratim, kojim putem da idem i na koju deonicu da obratim pažnju. Krenuo sam da se vraćam, ali sustignem policijski auto gde je ograničenje 30km/h u naseljenom mestu. Taman kada sam pomislio da ću izgubiti još koji sat, policajac mi mahne kroz prozor da ga preteknem i produžim dalje. Dok sam išao ka Nevesinju, veče je već počelo da pada i već je bila noć kada sam stigao u grad. U restoranu sam se raspitao oko smeštaja i ljudi su se organizovali da mi pomognu. Našli su mi smeštaj i mesto gde mogu ostaviti motor.

Plan je bio da sutradan rano krenem put Sutjeske i napravim fotografije u vreme svitanja.

8
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 18, 2014, 01:50:07 posle podne »
Peđa je nastavio putešestvije po Bosni. Kiša ga je malo usporila, ali uspeo je da napravi "desant" na Drvar. Evo njegovih novih utisaka.


Kiša se posle cele noći padanja malo primirila. Proveo sam noć u jednom motelu u centru Bihaća i bio sam iznenađen i cenom i uslugom. Dvadeset KM (20KM = 10 evra) za noćenje u samom centru u sobi koja je nova, mora se reći da je prilično povoljno. I ima sasvim dobru wireless konekciju tako da sam mogao brzo da okačim fotografije i tekst. Ne, nije ovo bilo na tvoj račun, Veliki Zmaju. :)

I moram da kažem da je Ljuba iz PC Foto bio u pravu - ovaj fotoaparat je savršen za ovu fotoreportažu. Veoma lako i brzo sam se uhodao. I bio je u pravu kada je insistirao da ponesem na put još jednu bateriju. Ova jedna mi se ispraznila na pola puta od Bihaća do Drvara. No, da krenem redom...


Dok sam ja lagano privodio kraju ažuriranje teksta, Izet je došao po mene da me odvede prvo do Spomenika žrtvama fašističkog terora. To je brežuljak na samom obodu grada. Nije teško doći do tamo ali nije obeleženo tako da ko ne zna samo bi stigao do jedne kapije pored nekog magacina i vratio bi se nazad ubeđen da je pogrešio skretanje. Spomenik me asocira na asteške ili majanske skulpture. Interesantno je, jer su drugačije i okrenuti i nepravilno postavljeni. Ili bar ja nisam video neki patern. Sa tog brežuljka se vidi grad, a na oko 90 stepeni desno od tog pravca pogleda preko prevoja, nalazi se čuveni bihaćki vojni aerodrom. Da, isti onaj na koji su avionu sletali u brdo po priči naših očeva i koji je u to vreme bio najskuplji vojni objekat u Evropi. Izet je i mene slikao tako da nisam morao da radim "selfie" kao na Podgariću. :) Kasnije smo krenuli ka Partizanskom groblju novom obilaznicom i odatle sam napravio poslednju fotografiju.


Nakon toga stigli smo na Partizansko groblje. Male površine sa spomenikom, bistama i pločama. Na pločama poginulih partizana se vide imena raznih nacionalnosti. Očigledno da je u to vreme bilo daleko manje bitno ko kako zove Boga i kojom molitvom se moli, i da li uopšte veruje u istog.

Potom smo se vraćali ka gradu. U centru se nalazi Muzej Prvog zasedanja AVNOJ-a. U tom trenutku nije radio, ali je Izet ušao u Akademiju umetnosti i posle nekoliko minuta izašao sa jednom gospođom koja nam je otvorila muzej samo za nas. Spolja deluje očuvano, a unutra deluje kao da će zasedanje početi svakog trenutka. Ono što nisam mogao da fotografišem zbog refleksije su zaključane vitrine sa postavkom autentičnih predmeta iz tog perioda. Puške sa urezanom petokrakom, dokumenti, pisaća mašina, i naravno čuveni "šmajser". Možda je i dobro što nisam to fotografisao jer ako neko od vas dođe u Bihać, neka vidi i nešto što ja nisam fotografisao. A onoga koga interesuje sigurno neće biti razočaran.


Po izlasku, Izet nas je častio po ulaznicu za uspomenu. Ako malo obratite pažnju, na toj ulaznici cena je predstavljena u dinarima. :) Do motela smo se vratili pešice kroz šetalište. Popili smo čaj, slikali se i još malo ispričali.

Krećem na put. Oblačno je, ali je bar suvo što je najbitnije. Krećem put Oštrelja kako bih slikao Titov voz i potom da se spustim ka Drvaru da bih posetio Titovu pećinu kroz koju se povukao kada su trupe Vermahta izvršile desant na Drvar. Pozdravljam se sa kolegom i prijateljem, i gledam u kartu razmišljajuci koje su mi opcije za danas. Sada je već izvesno da neću posetiti spomenik na Grmeču, već ću se koncentrisati da prvo dođem do Drvara i ako me vreme posluži, produžiću do Jajca i kasnije do Mostara. Posle ću već videti. U ovom zaletu samo sam sipao gorivo, čak nisam ni svratio na jagnjeće pečenje. A oni koji me poznaju vrlo dobro znaju koliko sam se žrtvovao i čega sam se odrekao. :D Put i priroda su fantastični. Znam, ponavljam se, ali šta ću kada je tako. Jedino parče lošeg puta bilo je kada sam prešao granicu kod Jasenovca dok nisam izašao na novi autoput.

Prvi manji spomenik koji sam video na ovom pravcu je u malom mestu Vrtoče na jednoj raskrsnici.


U nastavku putovanja naišao sam na jedan manji spomenik koji stoji sam, bez ikakve kuće u blizini. Taj spomenik posvećen je Prvoj partizanskoj eskadrili. Ranije je tu stajala jedrilica ili avion, a sada ovaj spomenik. Pored njega prolazi samo ova magistrala. Pošto sam opet "poštovao" ograničenja brzine, trebalo mi je malo vremena da se vratim i da ga fotografišem. Nisam se peo do njega jer sam ostavio motor na magistrali, pa ne bih baš da izazovem neki haos. :)


Treći manji spomenik poginulim partizanima nalazi se na par kilometara ispred. Ono što mi je bilo interesantno je da je levi deo spomenika pod drvećem dok je drugi na otvorenom.

Skrenuo sam ka Oštrelju. Put je prilično strm i dok se vozi, veoma lako i brzo se penje ka vrhu. Kolovoz je bio vlažan tako da sam menjao brzinu od 40km/h do 70 gde sam video da je bezbedno. Pri vrhu pomislio sam da je počela kiša da pada pošto su kapljice vode klizile poreko vizira. Stao sam kod restorana na vrhu da bih obukao kišno odelo i primetim da kiše nema. Nastavio sam sa podignutim vizirom i skontao da je to zapravo rosa. Nisam našao skretanje ka Titovom vozu, tako da sam iz straha da me ne uhvati kiša produžio ka Drvaru.


Na samom ulasku u Drvar je muzej i Titova pećina.


U sklopu tog spomen obeležja nalazi se i deo italijanskog tenka zbog kog je partizanka Marija Bursać poginula. Muzej je bio zatvoren, a do same Titove pećine sam se popeo. Gore je sada replika kuće u kojoj je boravio pošto je originalna uništena tokom rata devedesetih godina. Nije uopšte lako popeti se gore, dosta je strmo i kamenje je oštro.


Postavljen je rukohvat da bi se olakšalo penjanje, ali opet nije svejedno. Fotografije i tekst ću sutra postovati, verujem da ima od današnjeg dana dosta materijala za čitanje i gledanje. Kakav mi je plan za sutra zaista ne znam pošto kiša ovde ne prestaje. Samo što se utiša, počnem da se spremam da produžim dalje, a onda krene pljusak. Prespavaću u Drvaru i pokušati da isplaniram sutrašnji dan, pa ću videti kako stvari stoje za dalje.

9
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 17, 2014, 10:00:13 pre podne »
Peđa nije odigrao "Kozaračko kolo", ali mu se lice ozarilo kada je video spomenik žrtavama nacističkog pogroma. Pročitajte njegove utiske.


"Nedelju sam veći deo dana proveo u gradu. Zbog problema sa internetom nisam uspeo u planirano vreme da postavim tekst i fotografije, ali ne vidim to vreme kao izgubljeno - naprotiv.

Sa Danijelom (Mali Zmaj) sam prošetao malo gradom, popili smo kafu, lepo se ispričali, upoznao dva njegova drugara, tako da je to bilo lepo provedeno pre podne. Želim da se zahvalim Danijelu zbog nesebične pomoći, i što me je dočekao kao brata, obezbedio mi je garažu za motor, primio me je u svoju kuću na konačište, pomogao mi je oko problema sa kormanom, upoznao sa drugarima Oskarom i Zrilom, pokazao mi je i malo grad, uputio me ka Kozari, i naravno zbog dobrog društva. :) Zbog svega ovoga sada mora da menja svoj nadimak u Veliki Zmaj jer mali zmajevi nemaju toliko srce. :) Danijele, još jednom: mnogo ti hvala na svemu. Takođe i jedno veliko hvala Andreju na pomoći oko sređivanja ležaja usred noći. :)

Moram da se pohvalim da sam probao banjalučki ćevap od jagnjetine i mogu reći da je baš dobar.

Popodne oko 15h krenuo sam ka Kozari putem koji vodi ka Prijedoru. U početku sam se malo pribojavao policije, ali pošto sam već bio okasnio, opet sam malo vozio preko dozvoljene brzine. Priroda je prelepa. Sreća da je put relativno prav i bez oštrih krivina jer sam više zverao okolo nego što sam gledao ispred sebe. Ka nacionalnom parku Kozara skreće se u mestu Kozarac i put vodi u planinu. Kako se priđe podnožju planine, put, iako je dvosmeran, prilično je uzak. Ko se vozio do vrha Avale zna koliko je taj put "širok". Ovaj koji vodi ka spomen parku je nešto malo širi, ali kao što sam već rekao dvosmeran je. Da stvar bude još teža, put je veoma krivudav i neke krivine su veoma uske - "lakatuše". Zbog svih širokih puteva koje sam prošao do tada, malo sam bio u strahu. Do vrha Kozare možda sam nekoliko puta vozio trećom brzinom, sve ostalo je bila uglavnom druga.


Napokon, izlazim na jedan veći parking pri vrhu planine. Parkirao sam se pored radnjice koja prodaje suvenire i zamolio sam momka koji tu radi da mi pričuva motor. Pogledao sam oko sebe i bio sam iznenađen koliko se taj plato tu održava. Malo niže je hotel Monument koji je ili sagrađen ili renoviran relativno skoro. Već tu vidim nekoliko porodica sa decom koji su došli na izlet. Na suprotnoj strani od hotela su stepenice koje vode ka vrhu planine.

Optimistično sam krenuo njima ali kada sam video koliko ih ima malo me entuzijazam da se što pre popnem popustio. Gore na vrhu je, ako ćemo utisak da svedemo na jednu reč, fenomenalno. Sve je savršeno očuvano, trava pokošena, mali muzej sa leve strane izgrađen na padini izgleda kao nov, napravljen je i mali park za decu, video sam porodice sa malom decom koja se tu šetaju, mlade parove... A spomenik... Neverovatan!


Sećam se da sam u osnovnoj školi u knjizi video fotografiju spomenika i čoveka koji je u njegovoj blizini, i znao sam da je spomenik veliki, ali tek kada sam ga video uživo, doživeo sam tu veličinu. Između stubova koji daju oblik spomeniku klinci mogu da se provuku jer su spojeni samo u centralnom delu jednim betonskim valjkom. Uslovno rečeno, svaki taj stub nezavisno stoji. Koliko je visok pokušajte sami da zaključite iz fotografija. Iza njega su prolazi koji vode u otvorenu prostoriju, na čijim zidovima stoje imena boraca poginulih u bici na Kozari. Slično imaju Amerikanci na zidu žrtava Vijetnamskog rata. Na padini ispod spomenika je mali muzej koji je bio zatvoren. Njegova arhitektura mi se čini izuzetno moderna i neuobičajena. U tim malim sobama se nalazi pešadijsko naoružanje koje su partizani koristili, kao i razna dokumenta. Na jednom ulazu nalazi se top, a na drugom oklopno vozilo. Kao što sam već rekao ovaj spomen park je održavan i očuvan, a porodice ga koriste i kao izletište. Za klince je napravljen mali rekreativni park, površina ispred spomenika je toliko velika da se može igrati fudbal i da ima još prostora za publiku... Jednom rečju - fenomenalno. Sve izgleda kao da je Tito još živ. :)


Od Kozare, koja je ostavila jak utisak na mene, krenuo sam ka Bihaću. U Kozarcu sam svratio do jedne radnje i na izlasku se upoznam sa barmenom iz kafica. Pričali smo o motorima i putovanju, o moto skupu koji su organizovali Hell Angels-i na hrvatskom primorju itd. Dvadesetak minuta sigurno smo ćaskali. Nastavio sam put, opet malo ignorišući ograničenja brzine - treba stići do mraka u Bihać. Preko Prijedora sam stigao u Novi Grad i odatle, prateći reku Unu, putovao sam ka Bihaću preko Bosanske Krupe. Sve vreme sa moje leve strane u daljini bili su kišni oblaci tako da sam morao bar na ovoj etapi da preduhitrim kišu. Poslednjih 40-ak kilometara priroda je prelepa. Reka Una je skoro pa tirkizne boje, izuzetno čista. Na jednom delu sam morao da stanem i da fotografišem njene vodopade.

Voziti kanjonom ove reke je nešto što bi svaki bajker trebalo da proba ako se nađe u blizini. Prekrojite rutu jer zaista vredi proći ovim delom. Vijugavi putevi u dobrom stanju - rekom sa jedne i visokim stenama sa druge strane pruža poseban osećaj. Ove nove gume iz Gevare su se do sada pokazale jako dobro i nijednom nisam imao problem u toku vožnje iako sam pretovaren stvarima. Vozeći ovuda, mogao sam da se potpuno opustim i uživam u vožnji.

U nedelju uveče, oko devet sati uveče stigao sam u Bihać, baš u vreme kada se okupljala omladina, i momci i devojke, da gledaju zajedno Svetsko prvenstvo u fudbalu. Svi su bili u navijačkim bojama i sa zastavama, kao da su krenuli na stadion da navijaju. Vozikali su se u krug i pevali kao kada se u Beogradu dočekuju naši reprenzetativci. Smestio sam se u motel u samom centru, gde sam upoznao fotografa Izeta. On skoro deset godina radi na turističkoj promociji opštine Bihać bez podrške države niti opštine. Sva pomoć dolazi od prijatelja i ljudi dobre volje da podrže nešto lepo i korisno.

Kiša mi je dovela u pitanje moju planiranu rutu. Nije jaka, ali opet, kolovozi su klizavi. Gledaću to sa ove strane - to će biti pravi test za ove gume. ;) Ideja je da iz Bihaća odem put Oštrelja i ka Drvaru, posle ka Jajcu i da rutu završim u Mostaru. Spomenik na Grmeču ću morati da zaobiđem..."

10
Ostale teme / Odg: Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 16, 2014, 01:10:58 posle podne »
@ Tyler Durden - izvinite na nešto kasnijem odgovoru. Peđa bi trebalo da obiđe tačno 10 spomenika na svom putu. Ovo je ruta kojom će se kretati, a u uglu imate i neke bitne informacije u vidu brojeva.


Zaista bi svako od nas jednom u svom životu trebalo obiđe ove stvari jer to je naša prošlost i nerazdvojiv deo svih nas.

Predrag Jelenić je krenuo na svoj put, koga smo radno nazvali "Putevima NOB-a na dva točka". Evo njegovog prvog teksta, direktno sa druma.


"Every day we make it, we'll make it the best we can".

Ovaj moto stoji iznad šanka beogradskog kafića "Bartender". Odatle sam krenuo na moje putešestvije. Nikako mi ne izbija iz glave taj slogan. I mislim da je to pravilno razmišljanje, ne samo za ovaj put već i za sve u životu. :)

Odatle, sa Dorćola, krenuo sam na svoj put.

Prespavao sam nadomak Bačke Palanke u jednom odmaralištu na obali Dunava. Ujutru rano, već oko 6 sati počeo sam da se pakujem i kada sam sišao do motora dočekao me još jedan odbor za ispraćaj :) Bili su malo stidljivi i nisu hteli da se slikaju, taman se namestim i lepo ukadriram, a oni počnu da se rasipaju po livadi. Ali, kada sklonim aparat onda je sve ok. :)

Što se motora tiče, primetio sam po izlasku iz Novog Sada da mi korman na neravninama "udara". Kao da neki ležaj nije dotegnut kako valja, i to ovaj u trouglu. Probao sam pre polaska to da sredim ali nisam mogao jer mi je falio jedan ključ. Proverio sam i osovine za svaki slucaj ali su mi one delovale ok.

Granicu sam prešao izuzetno brzo. Ljubazna graničarka na hrvatskoj strani je to prilično ekspeditivno završila. Malo smo popricali gde idem i šta radim, o fotoreportaži, koja mi je ruta i plan, i poželela mi srećan put. Na pola puta do Vukovara počela je kiša da pada koja me je držala do Osijeka. Na ovoj benzinskoj pumpi na izlasku iz Osijeka kiša je prestala i odmah se razvedrilo. Skinuo sam kišno odelo, popio malo vode, pojeo bonžitu i nastavio dalje ka Virovitici, potom Garešnici i na kraju ka Podgariću.


Do Podgarića gotovo da nisam ni stajao. Putevi su fenomenalni. Nisam baš poštovao ograničenja, moram priznati. Malo krivina ima na severu Hrvatske, uglavnom su pravci. Putevi počinju da zavijaju kada se krene od Virovitice ka Garečnici. Na tom putu naišao sam na jednu kuću koja nema veze sa partizanima, ali bih se kajao da nisam stao i slikao.

Do Podgarića nisam imao nikakvih problema. Putna signalizacija je odlična tako da GPS gotovo i da ne treba. Svratio sam do nekog odmarališta gde se baš u tom trenutku pripremala svadba. Pitanje gde je spomenik pretvorilo se u tročasovni razgovor u kojem sam uživao. Pričali smo o svemu i svačemu, smejali se i uživali u vremenu i ambijentu. Steva, Pero, Bojan i Igor su mi ulepšali popodne. Hteo sam da ostanem još malo ali ima još dosta da se putuje pa sam morao da krenem.


Koliko mi nije bilo teško da nađem mesto Podgarić, toliko je bila agonija dok nisam našao put do spomenika. Nema nikakvog znaka, a da stvar bude još gora, spomenik se jasno vidi sa svih strana. Jedva nekako nađoh pravi put koji vodi uzbrdo ka njemu i bio sam srećan što sam prestao da ulećem motorom ljudima u dvorište. U toj jurnjavi izgubio sam sigurno pola sata, ako ne i više.

Sledeće u planu je Jasenovac. Ruta kojom sam krenuo je Garešnica - Kutina - Novska - Jasenovac. Na raskrsnici u Garešnici susretnem se sa dvojcom bajkera. Kada se upalilo zeleno sva trojica smo skrenuli ka Kutini i tako zajedno smo se vozili sve do Jasenovca. Ja sam bio na čelu, a oni su me pratili.


Bila je lepa vožnja, a i za promenu imao sam društvo. Nadomak spomen parka "Kameni cvet" zaustavili smo se na jednom pravcu, upoznali se i malo popričali. Momci su iz Češke i krenuli su ka Bosni. Do spomen parka smo otišli zajedno gde smo napravili par fotografija, i malo se ispričali. Pošto sam ja malo gnjavio i tražio dobre uglove, oni su se već spakovali. Pozdravili smo se i oni su produžili dalje, dok sam ja ostao da slikam i voz.


Razmišljao sam da li da odem i na Kozaru, ali sam od te ideje odustao. Krenuo sam direktno ka Banjaluci. Kada sam prešao granicu, put je bio u lošijem stanju i sada se već prilično osećalo da korman "udara". Izbegavao sam neravnine koliko god je to moguće bilo. Kod Gradiške sam izašao na autoput. Meni se čini da je nov, vozio sam preko 130km/h sve vreme i da nije bilo vetra mislio bih da stojim u mestu. Brzo sam stigao do Banjaluke. Seo sam u kafić, javio svima gde sam i da sam ok. Ubrzo je došao Daniel (Mali Zmaj) sa kojim sam se i zvanično upoznao.


Pričali smo o turi, a između ostalog, ja mu spomenem i problem sa kormanom. Pozvao je drugara, popili smo kafu, spakovali se i pravac kod njega da to namestimo. Problem je bio u ležajevima kormana, malo smo dotegli i sada sve radi kako treba. Kada smo završili, uparkirali smo motor u garažu, otišli na pivce i posle na konačište. Moram reći da mi je dan bio jako dinamičan, možda i fizički naporan, ali takoće lep, ispunjen, dobro i kvalitetno ispunjen. :)

Naredna stanica biće Kozara, a onda nastavljam ka Bihaću...

11
Ostale teme / Putevima NOB-a na dva točka
« poslato: Jun 10, 2014, 12:53:22 posle podne »
Naš prijatelj Predrag Jelenić, montažer, fotograf, ali i zaljubljenik u motore, odvažio se da krene u avanturu i obiđe spomenike nekadašnje Narodnooslobodilačke borbe na teritoriji citave bivše SFRJ, a mi smo mu zdušno pomogli da svoj plan sprovede u delo. Peđa će na svom dvotočkašu ići od spomenika do spomenika i sve dokumentovati, a njegova zapažanja sa tog putešestvija možete narednih dana ekskluzivno pratiti na našem forumu! Tura kreće 13.06, i od tada pa u narednih desetak dana, reportaža sa terena će se svakodnevno dopunjavati utiscima i fotografijama sa ovog putovanja. Uživajte!


Još kao klinac video je u udžbeniku partizanski spomenik na Kozari. Tada je poželeo da ga vidi uživo, ali i druge spomenike koji su obeležili vreme i istoriju ovog dela Balkana.

Konačno, ove 2014. godine stekli su se svi uslovi da Peđa, na svom dvotočkašu, obiđe pojedina mesta i upozna one koji su rođeni posle tog vremena i ujedno podseti one koji su ga možda zaboravili.

Ali, pre svega sa motom: "Uživaj u životu!".

Od 13. juna pa u narednih desetak dana čitajte njegove doživljaje!

Evo njegovog uvodnog teksta:

"Pozdrav svima,
zovem se Predrag Jelenić i u medijima sam od 2001. godine. Ovaj put je inspirisan spomen parkovima posvećenim Narodnooslobodilačkoj borbi naroda sa ovog prostora.

Pošto sam apolitična osoba ne krećem na ovaj put sa ideološkim predubeđenjem vec sa željom da upoznam zajedničko kulturno i istorijsko nasleđe na koje su neki ponosni a drugi žele da ga izbrišu iz svoje prošlosti. Pre skoro tridesetak godina u udžbeniku predmeta "Poznavanje društva" video sam fotografiju spomenika na Kozari i bio zadivljen koliko je taj spomenik bio velik u odnosu na čoveka koji je stajao u blizini. Nešto kasnije sam video da sličnih spomenika ima po celoj tadašnjoj SFRJ.

Neću da krijem da sam bio impresioniran njima jer mi se tada javila želja da ih posetim i sve obiđem. Međutim, došle su devedesete, pa posle devedesetih i dvehiljadite, i sve manje i manje sam razmišljao o tome. Sve do početka ove, 2014. godine, kada mi se nekako činilo da je pravo vreme za taj put. Sredio sam motor, osmislio nacin izveštavanja, trenutno pripreme privodim kraju i... 13. juna krećem.

Tek skoro sam shvatio da je to petak, 13. ali se pokazalo da u mom slucaju taj dan i nije tako baksuzan, štaviše neke jako pozitivne stvari su mi se desile baš tada. Nadam se da se ta tradicija neće prekinuti baš ovaj put...".

Stranice: [1]